Prihranjivanje je jedna od značajnijih agrotehničkih mera kojoj se mora brižljivo pristupiti. Svaka godina je specifična, pa je i tekuća posebna.
Tokom pristupanja ovoj meri potrebno je brižljivo odmeriti dozu azota kako se ne bi isforsirale biljke koje bi kasnije imale problem s bilansom vlage, bilo u slučaju viška ili manjka padavina.
Na sadržaj azota pored klimatskih činilaca utiču:
– Plodnost zemljišta,
– Primenjenog osnovnog đubrenje u jesen,
– Tretmana žetvenih ostataka itd.
Jedan zaključak je da svaku veću parcelu pod pšenicom ili ječmom proizvođači treba da ispitaju i dobiju tačnu preporuku vezanu za prihranjivanje.
Rezultat ove aktivnosti treba da bude viši i stabilniji prinos dobrog kvaliteta što će proizvođaču obezbediti bolji profit.
Poruka proizvođačima šta treba da urade:
– U svakom slučaju treba uraditi analizu i konsultovati stručnjake pre donošenja odluke o prihranjivanju,
– Guste i razvijene useve prihraniti manjim dozama u odnosu na normalno razvijene (sa jedan do dva bočna izdanka),
– Obratiti pažnju na zdravstveno stanje useva,
– Uzeti u obzir zahteve sorti prema azotu i prema gustini sklopa,
– Za ekstremne slučajeve treba predvideti primenu regulatora rasta,
– Treba beležiti sve preuzete mere i učinjene troškove kako bi se što bolje mogli sagledati efekti proizvodnje.
Pantelić Ljubodrag
Pantelić Ljubodrag