[Krsmanović ZlaticaUčesnik]

Dva tipa organskih proizvođača
Organska proizvodnja u Srbiji dobija sve značajnije mesto. Površine pod organskom proizvodnjom se povećavaju, kao i broj grla stoke u organskoj proizvodnji. Postoje dva tipa sertifikovanih gazdinstava: samostalno sertifikovani i grupno sertifikovani proizvođači.
Manji broj organskih proizvođača u Srbiji su poljoprivredni proizvođači koji samostalno organizuju proizvodnju i samostalno se sertifikuju.
Većinu organskih proizvođača u Srbiji čine proizvođači koji su kooperanti sa nekom od kompanija koje se bave prodajom organskih proizvoda zbog čega organizuju grupnu sertifikaciju. U tom slučaju nosioci sertifikata su kompanije koje otkupljuju organske proizvode od kooperanata i prodaju. One u ime proizvođača ugovaraju i plaćaju sertifikaciju, edukuju proizvođače, često nabavljaju repro materijal.
Na području rada PSSS “Poljosavet” Loznica u organskoj proizvodnji se nalazi veliki broj poljoprivrednih proizvođača jagodastog voća, pre svega maline i kupine. Započelo se sa sertifikacijom još 2008.god. u organizaciji 2 hladnjače, tako da je danas veliki broj proizvođača sa dugogodišnjim organskim statusom. Poslednjih godina organizovanju otkupa organskih proizvoda priključile su se sve hladnjače sa ove teritorije tako da veći deo proizvodnje maline u brdskom području pripada organskoj proizvodnji. To su mala gazdinstva koja se u većini slučajeva bave mešovitom proizvodnjom, ekstenzivnom stočarskom proizvodnjom, ratarstvom za svoje potrebe na konvencionalan način i voćarstvom po organskim principima. To je možda nedostatak koji može predstavljati rizik i krizne tačke u organskoj proizvodnji. Sa aspekta organske proizvodnje daleko je bolje kada se sertifikuje kompletno gazdinstvo.
Problem na ovom terenu kao i u čitavoj Srbiji jeste nedostatak organskog sadnog materijala i inputa za organsku proizvodnju. Pojedini hladnjačari koji su glavni organizatori organske proizvodnje nabavljaju inpute i distribuiraju proizvođačima, ali to je nedovoljno. Problem takođe predstavljaju nedovoljno čvrsti ugovori kojima nisu definisane cene tako da proizvođač nikada nema jasnu računicu za svoju proizvodnju a otkupljivač nije siguran da će ugovorenu količinu proizvoda dobiti. Ovako nesređeni odnosi sigurno neće doprineti napretku organske proizvodnje na čemu treba svi da radimo. Izazov i nešto o čemu treba da se razmišlja svakako jeste prerada primarnih organskih proizvoda čime bi se dobila dodata vrednost proizvoda.
Zlatica Krsmanović, dipl.ing.voćarstva i vinogradarstva

[Autor]

Članci