Održavanje zemljišta u voćnjacima

Svaki višegodišnji zasad je kapitalna investicija a sredstva uložena u podizanje i održavanje voćnjaka veoma visoka pa je želja svakog proizvođača da uloženo brzo i vrati tj. da voćnjak što pre prorodi i rano dostigne maksimalni rodni potencijal. Način održavanja zemljišta u voćnjaku u mnogome može uticati na rano prorođevanje i visinu prinosa. Korovi koji rastu u voćnjaku konkurenti su gajenim biljkama u potrazi za vodom, hranom i sunčevom energijom. Mladim biljkama pogotovu, blizina korova smeta i uzrokuje slab razvoj i kasnije stupanje u period plodonošenja. Odluka o načinu održavanja zemljišta mora biti doneta pre podizanja zasada, a pre donošenja takve odluke moraju se sagledati i preispitati sve mogućnosti i odabrati najoptimalniji način održavanja. Idealan način bi bio takav da omogućava lako održavanje, da pomaže rast i plodonošenje gajenih biljaka, čuva strukturu zemljišta, smanjuje eroziju, idr. U praksi ne postoji ni jedan poseban način održavanja zemljišta koji ispunjava baš sve navedene ciljeve, pa je potrebno naći kompromis uzimajući u obzir tip zemljišta, nagib terena, starost biljaka, sistem navodnjavanja i način berbe. Postoji nekoliko uobičajenih načina održavanja zemljišta od kojih je kod nas u ekstenzivnom voćarenju najzastupljeniji tzv.jalovi ugar ili održavanje zemljišta u stalno obrađenom stanju. Dobre strane ovog načina su te da gajene biljke nemaju apsolutno nikakvu konkurenciju i maksimalno koriste raspoložive zalihe hrane i vode, u toku proleća zasadi pod jalovim ugarom su manje osetljivi na mrazeve (golo zemljište odaje više toplote nego pokriveno)…i to bi bile prednosti, a mana je daleko više: visoki troškovi održavanja (mašine, gorivo, radna snaga), u kišno vreme praktično je nemoguće ući u zasade radi sprovođenja agrotehničkih mera, erozija zemljišta (naročito na terenima pod nagibom), ubrzana degradacija humusa i narušavanje strukture zemljišta (zemljište se lako sabija), uništavanje preko potrebne mikroflore i faune zemljišta koje ustvari i čine zemljište plodnim i za gajene biljke prijateljskim okruženjem. Dobar kompromis u većini slučajeva predstavlja zatravljivanje međurednog prostora dok se prostor u redu održava u stanju bez korova (tzv.herbicidni pojas širine 0,5-1m sa svake strane reda). Prednosti su višestruke: lako kretanje mehanizacije po voćnjaku, sprečavanje erozije zemljišta na nagnutim terenima, poboljšava se penetracija vode u zemljište, čuva se zemljišna struktura a zemljište obogaćuje organskom materijom. Na zatravljenim površinama minimizovana je pojava korovskih biljaka. Ovakav način održavanja zemljišta karakteriše većinu savremenih, intenzivnih voćnih zasada. Travni pokrivač se može formirati od spontane flore češćim košenjem međurednog prostora, ali se u praksi više primenjuje setva travnih smeša. U ovu svrhu mogu se koristiti engleski ljulj(Lolium perene), italijanski ljulj (Lolium multiflorum), crveni vijuk (Festuca rubra), visoki vijuk (Fastuca arundinacea), prava livadarka (Poa pratensis), mačiji rep (Phleum pratense), bezosni vlasen (Bromus arvensis) i dr. Izbor smeše treba prilagoditi agroekološkim uslovima i tehnologiji gajenja. Najčešće se za naše uslove gajenja zbog svoje otpornosti na sušu i gaženje, kao osnovne vrste predlažu crveni i visoki vijuk uz koje se u manjem procentu najčešće dodaju ljulj i prava livadarka. Zasnivanje travnjaka najbolje je sprovesti tokom kasnog leta ili rane jeseni, jer je zemljište u to vreme toplo što će omogućiti dobro klijanje i što jednogodišnji korovi koji, ako izbiju nakon pripreme zemljišta za setvu, do kraja godine neće uspeti da cvetaju i bace seme. Uobičajena setvena norma iznosi 30-40 gr/m2, ali se često zbog bržeg postizanja stabilnog travnog pokrivača koriste i veće setvene norme od 80-100 gr/m2. Travni pokrivači se lako održavaju košenjem ili malčiranjem kada trava dostigne visinu 15-20 cm. Nema potrebe za posebnim navodnjavanjem i đubrenjem travnog pojasa. Prostor u redu se obično održava korišćenjem herbicida, a može se i obrađivati priključnim mašinama sa bočno-pomičnim radnim telima. U uslovima Srbije ovakav način održavanja zemljišta u voćnjacima može se preporučiti naročito za zasade u kojima postoje zalivni sistemi ali i tamo gde se praktikuje „suvo voćarenje“ uz uslov da se širina travnog pojasa prilagodi zahtevima gajene voćne vrste, kao i drugim činiocima kao što su starost stabala u zasadu, tip zemljišta, ekspozicija i nagib terena, raspoloživa mehanizacija i dr.